Malo sam si Duvnjak <3
Odmah se na početku ispričavam zbog nekih gramatičkih pogrešaka,nemojte zamjerit 
Dobro smo (da me izvineš) u petak popušili od Srba..Očekivala sam pobjedu ali eto,ispalo je da su Srpski igrači bolji..Svaka im čast,pogotovo golmanu 
Ipak..Nama su najbolji naši igrači i uvijek ćemo ih bodrit.  Bravo naši 
A što se tiče navijača...Mogla bih reći da sam se šokirala..Kakvo je to ponašanje? Allo??? Deranje za vrijeme naše himne, bacanje strelica za pikado na igrače (na kraju ozljedili vlastitog igrača) Svijetljenje laserom po terenu i ometanje igrača. Nevjerovatno! I ono vikanje USTAŠE ej? Ja jesam Hrvatica, i ponsna sam na to. Ali nisam ustaša,nismo svi opsjednuti ratom kao neki i ne možete tako vikati. To nije bilo nimalo uredu prema našim igračima.
Ne,nismo ni mi bili u redu, i neki naši navijači se nisu mogli suzdržati. Zar ne shvaćate? Vi navijači,i naši i vaši..To nema nikakve veze s ratom i mržnjom. Pa to je samo igra..Ali čini se da su neki toliko nezreli da to shvate..
Čestitam i Srpskim i Hrvatskim igračima,aj bar su oni bili normalni na terenu 
http://youtu.be/wNFkp5zRVEQ
Ruka se čvrsto stisne sa tribine vrisne, Hrvatska,
I nebo iznad mene zna da naša ti si voljena,
Ritam bubnjeva u tijelo jedno spaja nas sa njom,
Arena Paklena sad diše i povjest piše pjesmom tom 
Policijska škola. DA ili NE?
Odmah se na početku ispričavam zbog nekih gramatičkih pogrešaka,nemojte zamjerit
Počelo je prije jedno dvije godine.Kada sam izrazila želju mojim roditeljima da idem u policijsku školu.. Prvo su mislili da će me proći, kao i želja za medicinskom,frizerskom i fizioterapeutskom školom. Ali kada su kasnije shvatili da mislim ozbiljno bili su sretni. Sva sam se ˝ufurala˝ u tu policijsku, upisala se na streljaštvo (u sklopu sa školom) počela vježbati mišiće trčanjem (što se na kraju stvarno isplatilo,nema više celulita) i pokušavala doznati sve o njoj. Praktički nisam znala ništa,krenula sam od nule.
Jedno godinu dana sam na internetu nalazila samo gluposti i nagađanja, neki bi govorili da ima samo akademija,neki da ima baš škola, da traje 3 godine dok bi drugi tvrdili da traje 4 pa čak i 5 godina. Užas blagi. 
Iiii onda sam prije jedno 5-6 mjeseci napokon našla pravu policijsku stranicu sa svim detaljima. I bila sam presretna, svi su mi govorili da je JAAAKO teško upasti u tu školu, da traže bog zna što ali je na kraju sve ispalo krajnje jednostavno.
U policijsku se naime, upisuje u trećoj godini srednje. Iz neke strukovne (četverogodišnje (u koju ja idem)) ili iz gimnazije. Kandidati ne smiju biti stariji od 19 godina i moraju imati Hrvatsko državljanstvo... Predmeti koji se boduju su: Hr,Mat,Strani jezik, i provjere tjelesnih sposobnosti..Također se testiraju zdravstveni problemi (vid,sluh) i moraju biti potrebne visine (Ž-160 cm; M- 170 cm)
Imam još vremena to toga dana,još jaaako puno vremena. Planiramo se upisati ja i moja najbolja prijateljica. A ako ne uspijemo ah, pa postoje veze...Ne mogu reći da ih nemam...Ali to je tek zadnja mogućnost
Ponekad bi me živciralo kada bi mi neki mamini prijatelji i prijateljice govorili kako je to užasno rizičan posao, kako ovo kako ono...Znam ja to,znam da može biti rizičan ali ne trebaju se ponašati kao da sam dijete (ako uzmemo u obzir godine stvarno jesam dijete,ali pokušavam ignorirati tu činjenicu) Ali su me bar tatini prijatelji podržavali,oni su cool.
Jako me začudilo kada se moji roditelji nisu protivili...Valjda zato što još,tijekom rata su i oni bili ˝policajci˝ nešto kao vojni,neznam točno.. Mislila sam da me neće pustiti u Zagreb,daleko od njih..Praktički na drugoj strani države (ijako ona nije velika) ali eto,kao što kažem..Na moje čuđenje..Bili su sretni..
Uvijek sam mislila da ću zauvijek ostati u selu,tko zna...Možda i hoću...Ali odlazak u Zagreb...Užasno primamljivo..Nije li?
...You know you're read a good book when you turn the last page and feel as if you're lost a friend...
Odmah se na početku ispričavam zbog nekih gramatičkih pogrešaka,nemojte zamjerit
Čitanje....Po meni najljepša radnja na svijetu, kada uzmeš knjigu u ruke svijet prestaje biti tako zloban na sat vremena, izgubiš se u potpuno drugome svijetu. Nebitno bila li knjiga po vrsti horori, Ljubavni romani, Knjige o medicini, glazbi, povijesti, umjetnosti...Kada se sva slova spoje u riječi i rečenice,i kada sve dobiju smisao,tako da si praktički u mislima sa tim likovima na tim mjestima..
Najljepše mi je kada zimi vani pada snijeg, a ja pored peći,na svojoj vreći za sjedenje čitam knjigu. Ili kad ljeti se smjestim pored starog hrasta u vrtu a u pozadini se čuju cvrkuti ptica.. Ne možeš a da ne povjeruješ u Boga u tim trenutcima, toliko su preljepi.
Pitam se kakve vi vrste knjiga volite..Sjećam se kada sam tek postala toliko ovisna o knjigama u petom razredu osnovne. Kada bi došao u naše selo Bibliobus (pošto mi nemamo pravu knjižnicu) uzimala bih po 7-8 knjiga i pročitala bi ih za tjedan dana.. Jasno, nisu bile velike..Djela R.L-Stinea, onda kada sam pročitala sve moguće njegove knjige bacila sam se na ostale. Velike i male.. Sada sam trenutno luda za Mahlericom, to sam pokupila od majke,koja je prije isto bila njena obožavateljica...Jasno..Sad je obožavateljica fejsa..Al šta je tu je
Ponekad se pitam jeli čitanje samo gubljenje vremena kao što moj otac misli..Jasno da to pomaže pri radu mozga ili šta već..Ali jeli je doista štetno provoditi toliko vremena u mašti ili je potrebno usredotočiti se na stvarni svijet,pravu sebe i prave ljude oko mene? Bezveze i pitam,jer znam da šta god mi rekli teško ću se riješiti te navike...Jedino da posegnem za fejsom ko moja majka? .. Radije ne,toliko za danas
Malo o meni
Odmah se na početku ispričavam zbog nekih gramatičkih pogrešaka,nemojte zamjerit
Moje ime je I.. Upravo sam napunila 15. godina. Živim na selu sa obitelji koja nije savršena,koja je upravo prebrodila krizu i skoru rastavu. Moglo bi se reći da je sada sve u redu. Jedinica sam, život mi je pomalo dosadan pa ga pokušavam učiniti kreativnijim i zavavnijim. To je ponekad teško jer su mi roditelji vrlo konzervativni , do 8 razreda sam se morala vraćati kući prije mraka a vrlo je poznato da je po mraku život zabavniji. Ali ne zamjeram im, možda se boje da si nebi vrlo rano upropastili život sa neželjenom trudnoćom ili nečim sličnim, vjerovatno se boje da nebi završila pod plahtama sa dečkima, iako sam im sto puta rekla ˝Hallo,djevica sam! I namjeravam to ostati još dugo.˝ tati je to bilo neugodno slušati ali šta je tu je,neka znaju. U rijetkim situacijama (kada tate nebi bilo kući pa bi me majka pustila da se vani navečer ispušem) bilo bi mi nezaboravno. Pošto sam u razredu u zlatnoj sredini, ni popularna ni odbačena imam super ekipu, koja je uvijek spremna na zabavu. Od muških to su: M,S,D,M,M a od cura: J,L,M,I i ja. Puno smo se puta zabavili na malo čudne i zabranjene načine, i nikada nas ne bi otkrili. Naprimjer ulasci u školu po noći kroz prozor, zvonjenje po kućama, odlasci na groblje (kasnije bi nas mogli vidjeti kako vrišteći trčimo iz njega,uvjereni kako smo vidjeli nešto) a ponekad bi samo sjedili u obližnjem zapuštenom parkiću i smijali se i pričali.
Imam vrlo dobru reputaciju u selu, pošto se tu kao sve zna o svakome i vijesti se šire brzinom munje nitko zapravo,osim moje ekipe ne zna kakva sam ja zapravo osoba. Bakice i učitelji vide me kao vrlo mirnu i ozbiljnu djevojku i zna se da nisu vidili moju vrckastu i željnu zabave stranu.
Možda se činim ovdje kao buntovna cura koja samo radi probleme i koja nije vrijedna poštovanja ali nemojte graditi predrasud. Samo želim proživjeti ovaj život na što bolji i zabavniji način. A ne na fejsu kao većina mojih vršnjaka.
Ovaj sam blog napravila eto.. Da podjelim svoja mišljenja,događaje i osjećaje sa drugima, ako netko bude čitao ovo i shvati da osjeća slično,da me razumije, neka mi pusti komentar. Bit će mi drago
|
